MISNA ČITANJA 6.5.2015
Pripremio: vlč. Zvonko Pažin
ČITANJA:
Dj 15,1-6
Ps 122
Iv 15,1-8
Dobar vam dan, dragi prijatelji!
Za proučavanje povijesti bivšeg Sovjetskog saveza zanimljivo je listati moskovsku Pravdu iz toga vremena. Između ostalog, tamo se često naglašavalo, kako su svi građani jednodušni u oduševljenju za socijalizam i Staljina. U tome je smislu česta fraza bila: 'Svi sovjetski građani su, kao jedan čovjek' i sada – ovisi o kontekstu – podržali, osudili, pozdravili, itd. Bilo je to doba 'jednoumlja', odnosno, nametanog jednoumlja. Hvala Bogu, da napuštamo takva razmišljanja. Jer, tamo gdje je više ljudi, više je i različitih mišljenja. I u tome nema ništa loše. Evo, jednako je tako bilo i u prvoj Crkvi:
''Uto neki siđoše iz Judeje i počeše učiti braću: 'Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti.' Kad između njih te Pavla i Barnabe nasta prepirka i raspra nemalena, odrediše da Pavao i Barnaba i još neki drugi između njih uzađu u Jeruzalem k apostolima i starješinama poradi tog pitanja.''
Dakle, ovdje nije u pitanju bila samo razlika u mišljenjima, nego je nastala prepirka i raspra nemalena. I što onda? Ništa. Odlučili su o tome na miru raspraviti s apostolima i Crkvom u Jeruzalemu.
Dragi prijatelji, tijekom povijesti pokazalo se da je ovo pitanje bilo puno važnije, nego što su sudionici rasprave to u ono vrijeme mogli i nazrijeti. Naime, da se ostalo pri mišljenju da se novi učenici trebaju obrezati, kršćanstvo bi postalo jednom židovskom sljedbom i ne bi se sigurno raširilo među drugim narodima. Međutim, koliko god to bilo važno, nisu odmah 'glave padale zbog toga'.
Čini mi se da u ovom pitanju valja razlikovati dvije stvari: prvo je pitanje ispravnosti, odnosno pitanje koliko sam uvjeren u svoj način razmišljanja i u svoje viđenje rješavanja nekih poteškoća, te u kojoj se mjeri mogu složiti s drugim mišljenjem. Drugo, puno važnije pitanje jest pitanje ljubavi. Naime, ne zanemarujući istinu, za kršćanina je još važnija ljubav. Prisjetimo se: kako rješavamo nesuglasice s osobom koji stvarno volimo? Kako rješavaju napetosti zaljubljeni parovi ili, recimo, djedovi i bake sa svojim unučićima?
Razumijete li? Gdje je puno ljubavi, razmirice se lako rješavaju. Što je manje ljubavi, to se više javlja potreba za pravom i pravičnosti, pa makar i glave padale, prema drevnoj poslovici: 'Neka bude pravda, pa makar svijet propao…' Prisjetimo se kako nas u tome sam Isus poučava: 'Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju.' (Mt 5,40), a slično veli i Pavao: 'Već vam je to nedostatak što se parničite među sobom. Zašto radije ne trpite nepravdu? Zašto se radije ne pustite oplijeniti?' (1 Kor 6,7).
Dragi prijatelji, ovdje se ne želi reći da bi pravo i pravičnost bili nebitni. Naglasak je u osnovnom pristupu: prihvaćam li ja svoga neistomišljenika dobrohotno s uvažavanjem, štoviše s ljubavlju? Ili ga možda želim pobijediti, dotući, poniziti? U nastavku ovog izvješća vidljivo je kako su se apostoli i starješine u Jeruzalemu dogovorili tako, da se uvaže argumenti i jedne i druge strane. Današnjim rječnikom reklo bi se da je to bio kompromis. Riječima i duhom evanđelja ocjenjujemo to načelom uvažavanja, bratstva i ljubavi.
Dragi prijatelji, kad bismo naše razmirice i sukobe rješavali onako kako slične razmirice rješavamo s osobama do kojih nam je stalo i koje volimo – gdje bi nam bio kraj? Onda bismo bili pravi Isusovi učenici
preuzeto s HKR
Pripremio: vlč. Zvonko Pažin
ČITANJA:
Dj 15,1-6
Ps 122
Iv 15,1-8
Dobar vam dan, dragi prijatelji!
Za proučavanje povijesti bivšeg Sovjetskog saveza zanimljivo je listati moskovsku Pravdu iz toga vremena. Između ostalog, tamo se često naglašavalo, kako su svi građani jednodušni u oduševljenju za socijalizam i Staljina. U tome je smislu česta fraza bila: 'Svi sovjetski građani su, kao jedan čovjek' i sada – ovisi o kontekstu – podržali, osudili, pozdravili, itd. Bilo je to doba 'jednoumlja', odnosno, nametanog jednoumlja. Hvala Bogu, da napuštamo takva razmišljanja. Jer, tamo gdje je više ljudi, više je i različitih mišljenja. I u tome nema ništa loše. Evo, jednako je tako bilo i u prvoj Crkvi:
''Uto neki siđoše iz Judeje i počeše učiti braću: 'Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti.' Kad između njih te Pavla i Barnabe nasta prepirka i raspra nemalena, odrediše da Pavao i Barnaba i još neki drugi između njih uzađu u Jeruzalem k apostolima i starješinama poradi tog pitanja.''
Dakle, ovdje nije u pitanju bila samo razlika u mišljenjima, nego je nastala prepirka i raspra nemalena. I što onda? Ništa. Odlučili su o tome na miru raspraviti s apostolima i Crkvom u Jeruzalemu.
Dragi prijatelji, tijekom povijesti pokazalo se da je ovo pitanje bilo puno važnije, nego što su sudionici rasprave to u ono vrijeme mogli i nazrijeti. Naime, da se ostalo pri mišljenju da se novi učenici trebaju obrezati, kršćanstvo bi postalo jednom židovskom sljedbom i ne bi se sigurno raširilo među drugim narodima. Međutim, koliko god to bilo važno, nisu odmah 'glave padale zbog toga'.
Čini mi se da u ovom pitanju valja razlikovati dvije stvari: prvo je pitanje ispravnosti, odnosno pitanje koliko sam uvjeren u svoj način razmišljanja i u svoje viđenje rješavanja nekih poteškoća, te u kojoj se mjeri mogu složiti s drugim mišljenjem. Drugo, puno važnije pitanje jest pitanje ljubavi. Naime, ne zanemarujući istinu, za kršćanina je još važnija ljubav. Prisjetimo se: kako rješavamo nesuglasice s osobom koji stvarno volimo? Kako rješavaju napetosti zaljubljeni parovi ili, recimo, djedovi i bake sa svojim unučićima?
Razumijete li? Gdje je puno ljubavi, razmirice se lako rješavaju. Što je manje ljubavi, to se više javlja potreba za pravom i pravičnosti, pa makar i glave padale, prema drevnoj poslovici: 'Neka bude pravda, pa makar svijet propao…' Prisjetimo se kako nas u tome sam Isus poučava: 'Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju.' (Mt 5,40), a slično veli i Pavao: 'Već vam je to nedostatak što se parničite među sobom. Zašto radije ne trpite nepravdu? Zašto se radije ne pustite oplijeniti?' (1 Kor 6,7).
Dragi prijatelji, ovdje se ne želi reći da bi pravo i pravičnost bili nebitni. Naglasak je u osnovnom pristupu: prihvaćam li ja svoga neistomišljenika dobrohotno s uvažavanjem, štoviše s ljubavlju? Ili ga možda želim pobijediti, dotući, poniziti? U nastavku ovog izvješća vidljivo je kako su se apostoli i starješine u Jeruzalemu dogovorili tako, da se uvaže argumenti i jedne i druge strane. Današnjim rječnikom reklo bi se da je to bio kompromis. Riječima i duhom evanđelja ocjenjujemo to načelom uvažavanja, bratstva i ljubavi.
Dragi prijatelji, kad bismo naše razmirice i sukobe rješavali onako kako slične razmirice rješavamo s osobama do kojih nam je stalo i koje volimo – gdje bi nam bio kraj? Onda bismo bili pravi Isusovi učenici
preuzeto s HKR
