MISNA ČITANJA 22.5.2015
Pripremio: mons. Marinko Mlakić
ČITANJA:
Dj 25,13-21
Ps 103
Iv 21,15-19
Poštovani prijatelji!
U današnjoj misi čitamo razgovor uskrslog Isusa i Petra. To je dio posljednjeg poglavlja Ivanova evanđelja. Petar dobiva posebnu zadaću da predvodi Isusovo stado. U ovom događaju vidimo također njegovu rehabilitaciju nakon trostrukog zatajenja.
Petar je bio vrlo srčana osoba: gorljiv, neposredan, prostodušan, ali i pretjerano samouvjeren, nagao. Sjetimo se da je on prvi priznao Isusa Mesijom. Rekao mu je također: 'Idi od mene, grešan sam čovjek!' kada je bio preneražen čudesnim ribolovom. Na putu u Jeruzalem odgovarao je Isusa od muke, na što ga je Isus nazvao Sotonom. Stalno je uza se nosio mač, očekujući valjda borbu. Kleo se Isusu na vjernost do smrti da bi ga te iste noći tri put zatajio.
Ovaj razgovor tim je više zanimljiv, jer u njemu susrećemo vrlo dobar primjer Božje pravde i milosrđa. Isus sada tri puta zaredom pita Petra: 'Ljubiš li me?'. Očita je ciljao na Petrovo trostruko zatajenje. Time ga rehabilitira, ali nimalo ne umanjuje težinu njegova čina.
Trostrukim pitanjem jasno daje do znanja da se čovjek mora suočiti sa svim svojim izdajama i zatajenjima. Preko njih se ne smije prelaziti kao preko nečega što treba zaboraviti i zanemariti. Petar je morao ispraviti svaki svoj grijeh, svaku zataju. Nije mogao proći 'lišo'. To je sigurno bilo neugodno. Boljelo je. Ali je isto tako bilo nužno da se čovjek izvuče iz bezizglednosti u koju upada odričući se Boga.
Prije muke Petar je bio tako samouvjeren u svoju odanost Isusu, u spremnost da ide do kraja. Nije shvaćao da je nesvjesno htio sam određivati Isusu mjeru spasenja, koja je usto bila dosta vremenita, od svijeta. Trebalo je da se razbiju sva njegova iskrivljena mjerila, nade i pouzdanja, da bi bio spreman za pravi izazov za koji ga je Bog odredio. Petar se 'ražalostio' što ga Isus pita treći put: 'Voliš li me?'. Njegov odgovor 'Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim!' pokazuje kako se promijenio, ponizio se. Više se ne oslanja na vlastitu snagu i samouvjerenost nego se ponizno prepušta Isusovoj volji.
I tek sada, u trenutku njegova najvećeg jada, ali i nakon vidljivog kajanja, Isus pokazuje pravu silinu božanskog milosrđa. Ne samo da mu oprašta, nego mu iskazuje ogromno povjerenje. Povjerava mu vodstvo Crkve. Tek kad čovjek pred Bogom okaje svoje propuste, postaje rehabilitiran i sposoban za novi odnos. To je bolno. Petar je to morao učiniti pred zajednicom koja možda nije ni sama bila svjesna težine njegova čina.
Prisjetimo se sada one grješnice koju su htjeli kamenovati. Prisjetimo se također onog desnog razbojnika na križu, pa Zakeja, pa Marije Magdalene, pa one javne grješnice koja mu je suzama prala noge i mnogih drugih. Isus, ne samo da im oprašta, nego svima njima otvara do tada nezamislive obzore života. Kamo sreće da je i Juda smogao snage tako postupiti!
Nema toga što čovjek ne može – odnosno što Bog s čovjekom ne može – onda kada se uklone sve zapreke koje svojim kukavičlukom, svojom sebičnošću, ohološću ili kojim drugim grijehom čovjek postavi u taj odnos. Čovjek je velik onoliko koliko dopusti da Bog u njegovom životu bude velik.
Pripremio: mons. Marinko Mlakić
ČITANJA:
Dj 25,13-21
Ps 103
Iv 21,15-19
Poštovani prijatelji!
U današnjoj misi čitamo razgovor uskrslog Isusa i Petra. To je dio posljednjeg poglavlja Ivanova evanđelja. Petar dobiva posebnu zadaću da predvodi Isusovo stado. U ovom događaju vidimo također njegovu rehabilitaciju nakon trostrukog zatajenja.
Petar je bio vrlo srčana osoba: gorljiv, neposredan, prostodušan, ali i pretjerano samouvjeren, nagao. Sjetimo se da je on prvi priznao Isusa Mesijom. Rekao mu je također: 'Idi od mene, grešan sam čovjek!' kada je bio preneražen čudesnim ribolovom. Na putu u Jeruzalem odgovarao je Isusa od muke, na što ga je Isus nazvao Sotonom. Stalno je uza se nosio mač, očekujući valjda borbu. Kleo se Isusu na vjernost do smrti da bi ga te iste noći tri put zatajio.
Ovaj razgovor tim je više zanimljiv, jer u njemu susrećemo vrlo dobar primjer Božje pravde i milosrđa. Isus sada tri puta zaredom pita Petra: 'Ljubiš li me?'. Očita je ciljao na Petrovo trostruko zatajenje. Time ga rehabilitira, ali nimalo ne umanjuje težinu njegova čina.
Trostrukim pitanjem jasno daje do znanja da se čovjek mora suočiti sa svim svojim izdajama i zatajenjima. Preko njih se ne smije prelaziti kao preko nečega što treba zaboraviti i zanemariti. Petar je morao ispraviti svaki svoj grijeh, svaku zataju. Nije mogao proći 'lišo'. To je sigurno bilo neugodno. Boljelo je. Ali je isto tako bilo nužno da se čovjek izvuče iz bezizglednosti u koju upada odričući se Boga.
Prije muke Petar je bio tako samouvjeren u svoju odanost Isusu, u spremnost da ide do kraja. Nije shvaćao da je nesvjesno htio sam određivati Isusu mjeru spasenja, koja je usto bila dosta vremenita, od svijeta. Trebalo je da se razbiju sva njegova iskrivljena mjerila, nade i pouzdanja, da bi bio spreman za pravi izazov za koji ga je Bog odredio. Petar se 'ražalostio' što ga Isus pita treći put: 'Voliš li me?'. Njegov odgovor 'Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim!' pokazuje kako se promijenio, ponizio se. Više se ne oslanja na vlastitu snagu i samouvjerenost nego se ponizno prepušta Isusovoj volji.
I tek sada, u trenutku njegova najvećeg jada, ali i nakon vidljivog kajanja, Isus pokazuje pravu silinu božanskog milosrđa. Ne samo da mu oprašta, nego mu iskazuje ogromno povjerenje. Povjerava mu vodstvo Crkve. Tek kad čovjek pred Bogom okaje svoje propuste, postaje rehabilitiran i sposoban za novi odnos. To je bolno. Petar je to morao učiniti pred zajednicom koja možda nije ni sama bila svjesna težine njegova čina.
Prisjetimo se sada one grješnice koju su htjeli kamenovati. Prisjetimo se također onog desnog razbojnika na križu, pa Zakeja, pa Marije Magdalene, pa one javne grješnice koja mu je suzama prala noge i mnogih drugih. Isus, ne samo da im oprašta, nego svima njima otvara do tada nezamislive obzore života. Kamo sreće da je i Juda smogao snage tako postupiti!
Nema toga što čovjek ne može – odnosno što Bog s čovjekom ne može – onda kada se uklone sve zapreke koje svojim kukavičlukom, svojom sebičnošću, ohološću ili kojim drugim grijehom čovjek postavi u taj odnos. Čovjek je velik onoliko koliko dopusti da Bog u njegovom životu bude velik.
