MISNA ČITANJA 20.5.
Pripremio: mons. Marinko Mlakić
ČITANJA:
Dj 20,28-38
Ps 68,29-36
Iv 17,11-19
Poštovani prijatelji!
Danas u misi čitamo nastavak Isusove velikosvećeničke molitve. Isus se na rastanku moli svom nebeskom Ocu. U današnjem dijelu moli Oca da sačuva njegove učenike u svome imenu: da budu jedno kao što su njih dvojica jedno. Ime je put komunikacije. Ostati u Božjem imenu znači osobno komunicirati s Bogom. U odnosu čovjeka i Boga to znači sebe, svoj identitet, prepoznavati upravo u toj komunikaciji. Isus ne moli da njegovi učenici budu uzeti sa svijeta nego da u svijetu imaju puninu radosti. Oni trebaju ostati u svijetu, ali u tom svijetu trebaju biti kao nekakvi stranci koji mu ne pripadaju potpuno već u nj dolaze iz imena Očeva, iz zajedništva s Bogom kojeg drže svojim Ocem.
Mi krštenici smo današnji Isusovi učenici. Ovo se dakle odnosi na sve nas jednako kao i nekoć na apostole. Tako: da bismo zbilja mogli biti autentični Isusovi učenici, da bismo 'uspješno' mogli biti u svijetu a ne biti od svijeta, baš kao što je on bio, od presudne je važnosti da svoj identitet nalazimo u njegovu imenu, tj. u komunikaciji s Bogom. Nismo od svijeta. Ne bismo zato trebali težiti da naša slava, snaga, mudrost i bogatstvo bude od svijeta, već od prebivanja u imenu Božjem, u zajedništvu Oca i Sina.
I sad, kad u svjetlu ovoga promatramo nas danas: nije li onda naša razjedinjenost očit znak kako smo boraveći u svijetu ipak podlegli zovu 'slave od svijeta'. Posljedica tog popuštanja nije samo opće i načelno nejedinstvo kršćana na koje obično primjenjujemo ovaj tekst. To su zacijelo sve podjele i nesuglasice unutar Crkve, unutar naših vjerničkih zajednica, koje nas sve više muče, onesposobljavaju za učinkovito djelovanje i pred čime mi često zatvaramo oči.
Častohleplje i samovolja pojedinaca, neodgovornost, neposlušnost (A poslušnost je, ne zaboravimo to!, svećenicima sveto obećanje, redovnicima zavjet), zatim odnos prema Crkvi više kao pozornici za osobnu promociju i samoisticanje, zatvaranje očiju pred očitim zloupotrebama crkvenih službi i privilegija, zar sve to nije bolna posljedica činjenice da smo slabo ucijepljeni u Božje ime, da osmišljavanje i motivaciju za obavljanje svojih službi ne tražimo u Njegovu imenu već u slavi koja dolazi od svijeta. Jer, često su, uz vrlo inventivna obrazloženja, politika, kultura, gradnje i obnove te kojekakvi hobiji nekima ispred pastoralne službe, odnosno brige za duhovnu izgradnju vjernika.
Nepotvrđene privatne objave i samoproglašene karizme, pomoću kojih se nerijetko stječu popularnost i bogatstvo, pretpostavljaju se i Objavi i crkvenom nauku. Dobri pastoralni programi i inicijative napose s mladima nerijetko završavaju otužno s vrlo slabim rezultatima radi nedostatka prave podrške i angažmana pastoralnih djelatnika. Popularnost u svijetu, politički utjecaj, moć, 'biti viđen' u javnosti, nekima je postalo mjerilo svećeničke uspješnosti. Kao da smo zaboravili da svijet uvijek voli sluge koji mu na ovaj ili onaj način podilaze, a odbacuje one koji ga suočavaju s istinom Očeve riječi. Tako je bivalo. Tako će – očito – biti i ubuduće.
Spomenimo ovdje i prvo današnje čitanje iz Djela apostolskih u kojem sveti Pavao otvoreno upozorava na okrutne vukove koji će ulaziti u stado i na one koji će iz vlastitih redova ustajati i iskrivljivati nauk da bi učenike odvlačili za sobom!
Poslanje Crkve je da bude u svijetu, da tu, u svijetu, uprisutni Božju očinsku brigu i ljubav te da Isusa naviješta kao onoga koga je Otac nebeski poslao. To nam je svima misija. Ali u isto vrijeme treba nam ne biti od svijeta i ne ravnati se po svjetovnim kriterijima. Prebivanje u Očevu imenu – komunikacija s Ocem – to je prostor u kojem kršćanin pronalazi svoj istinski identitet i zajedništvo s drugima. Jedino takvi možemo svijet učiniti svetijim. Napetost i sukob s tim istim svijetom samo nam može biti znak da smo zbilja u imenu Očevu.
Pripremio: mons. Marinko Mlakić
ČITANJA:
Dj 20,28-38
Ps 68,29-36
Iv 17,11-19
Poštovani prijatelji!
Danas u misi čitamo nastavak Isusove velikosvećeničke molitve. Isus se na rastanku moli svom nebeskom Ocu. U današnjem dijelu moli Oca da sačuva njegove učenike u svome imenu: da budu jedno kao što su njih dvojica jedno. Ime je put komunikacije. Ostati u Božjem imenu znači osobno komunicirati s Bogom. U odnosu čovjeka i Boga to znači sebe, svoj identitet, prepoznavati upravo u toj komunikaciji. Isus ne moli da njegovi učenici budu uzeti sa svijeta nego da u svijetu imaju puninu radosti. Oni trebaju ostati u svijetu, ali u tom svijetu trebaju biti kao nekakvi stranci koji mu ne pripadaju potpuno već u nj dolaze iz imena Očeva, iz zajedništva s Bogom kojeg drže svojim Ocem.
Mi krštenici smo današnji Isusovi učenici. Ovo se dakle odnosi na sve nas jednako kao i nekoć na apostole. Tako: da bismo zbilja mogli biti autentični Isusovi učenici, da bismo 'uspješno' mogli biti u svijetu a ne biti od svijeta, baš kao što je on bio, od presudne je važnosti da svoj identitet nalazimo u njegovu imenu, tj. u komunikaciji s Bogom. Nismo od svijeta. Ne bismo zato trebali težiti da naša slava, snaga, mudrost i bogatstvo bude od svijeta, već od prebivanja u imenu Božjem, u zajedništvu Oca i Sina.
I sad, kad u svjetlu ovoga promatramo nas danas: nije li onda naša razjedinjenost očit znak kako smo boraveći u svijetu ipak podlegli zovu 'slave od svijeta'. Posljedica tog popuštanja nije samo opće i načelno nejedinstvo kršćana na koje obično primjenjujemo ovaj tekst. To su zacijelo sve podjele i nesuglasice unutar Crkve, unutar naših vjerničkih zajednica, koje nas sve više muče, onesposobljavaju za učinkovito djelovanje i pred čime mi često zatvaramo oči.
Častohleplje i samovolja pojedinaca, neodgovornost, neposlušnost (A poslušnost je, ne zaboravimo to!, svećenicima sveto obećanje, redovnicima zavjet), zatim odnos prema Crkvi više kao pozornici za osobnu promociju i samoisticanje, zatvaranje očiju pred očitim zloupotrebama crkvenih službi i privilegija, zar sve to nije bolna posljedica činjenice da smo slabo ucijepljeni u Božje ime, da osmišljavanje i motivaciju za obavljanje svojih službi ne tražimo u Njegovu imenu već u slavi koja dolazi od svijeta. Jer, često su, uz vrlo inventivna obrazloženja, politika, kultura, gradnje i obnove te kojekakvi hobiji nekima ispred pastoralne službe, odnosno brige za duhovnu izgradnju vjernika.
Nepotvrđene privatne objave i samoproglašene karizme, pomoću kojih se nerijetko stječu popularnost i bogatstvo, pretpostavljaju se i Objavi i crkvenom nauku. Dobri pastoralni programi i inicijative napose s mladima nerijetko završavaju otužno s vrlo slabim rezultatima radi nedostatka prave podrške i angažmana pastoralnih djelatnika. Popularnost u svijetu, politički utjecaj, moć, 'biti viđen' u javnosti, nekima je postalo mjerilo svećeničke uspješnosti. Kao da smo zaboravili da svijet uvijek voli sluge koji mu na ovaj ili onaj način podilaze, a odbacuje one koji ga suočavaju s istinom Očeve riječi. Tako je bivalo. Tako će – očito – biti i ubuduće.
Spomenimo ovdje i prvo današnje čitanje iz Djela apostolskih u kojem sveti Pavao otvoreno upozorava na okrutne vukove koji će ulaziti u stado i na one koji će iz vlastitih redova ustajati i iskrivljivati nauk da bi učenike odvlačili za sobom!
Poslanje Crkve je da bude u svijetu, da tu, u svijetu, uprisutni Božju očinsku brigu i ljubav te da Isusa naviješta kao onoga koga je Otac nebeski poslao. To nam je svima misija. Ali u isto vrijeme treba nam ne biti od svijeta i ne ravnati se po svjetovnim kriterijima. Prebivanje u Očevu imenu – komunikacija s Ocem – to je prostor u kojem kršćanin pronalazi svoj istinski identitet i zajedništvo s drugima. Jedino takvi možemo svijet učiniti svetijim. Napetost i sukob s tim istim svijetom samo nam može biti znak da smo zbilja u imenu Očevu.
