Primjer velikodušnosti
“Ovo velim: tko škrto sije, škrto će i žeti; tko obilato sije, obilato će i žeti!” (2. Korinćanima 9,6)
Velikodušno postupanje jedna je od uputa Svetoga Duha i kada oni koji sebe smatraju Božjim narodom uskraćuju Gospodinu ono što je Njegovo u darovima i prinosima, suočavaju se s duhovnim gubitkom. ...
Bilo bi bolje uopće ne davati nego davati gunđajući, jer ako dajemo svoja sredstva a ne dajemo ih od srca, mi se rugamo Bogu. Imajmo na umu da dolazimo u dodir s Onim o kojem ovisi svaki blagoslov, s Onim koji čita svaku misao srca, svaku pobudu uma.
Apostol Pavao imao je poseban zadatak koji je morao iznijeti svojoj braći u Korintu. U Jeruzalemu je vladala glad i učenici su odlučili, “svaki prema svojim mogućnostima — poslati pomoć braći u Judeji” (Djela 11,29). Objavili su ovu potrebu po crkvama očekujući neku manju svotu kao pomoć svetima u nevolji; u molitvi su ovu potrebu iznijeli i Gospodinu.
Međutim, vjernici u Makedoniji, pokrenuti Božjim Duhom, prvo su same sebe potpuno posvetili Bogu, a onda dali sve što su imali. Smatrali su prednošću da tako izraze svoje pouzdanje u Boga. Makedonski vjernici bili su siromašni, ali ih nije bilo potrebno nagovarati da daju. Radovali su se što će moći prinijeti svoja sredstva. Sami su došli i dali svoj prilog u svojoj kršćanskoj jednostavnosti, poštenju i ljubavi prema braći odričući se hrane i odjeće u slučajevima kada nisu imali novca.
I kada su ih apostoli upozoravali da više ne daju, oni su ih molili da prime njihov dar i da ga odnesu ugroženim svetima. Ovo samoodricanje i požrtvovnost daleko je nadmašila Pavlovo očekivanje i on je pun zahvalnosti, ohrabrivši se njihovim primjerom, u poslanici pozvao Tita da pokrene crkvu u Korintu da učini isto dobro djelo.
“Zato smo zamolili Tita da, kao što je prije započeo, tako i dovrši među vama i ovo djelo milosrđa. Dakle, kako se u svemu ističete — u vjeri, u govoru, u priznanju, u svakovrsnoj revnosti i u ljubavi prema nama — istaknite se i u ovom djelu milosrđa!” (2. Korinćanima 8,7)
Ovaj pokret među Makedoncima bio je Bogom nadahnut da i u korintskoj crkvi probudi duh velikodušnosti. (Review and Herald, 15. svibnja 1900.)
“Ovo velim: tko škrto sije, škrto će i žeti; tko obilato sije, obilato će i žeti!” (2. Korinćanima 9,6)
Velikodušno postupanje jedna je od uputa Svetoga Duha i kada oni koji sebe smatraju Božjim narodom uskraćuju Gospodinu ono što je Njegovo u darovima i prinosima, suočavaju se s duhovnim gubitkom. ...
Bilo bi bolje uopće ne davati nego davati gunđajući, jer ako dajemo svoja sredstva a ne dajemo ih od srca, mi se rugamo Bogu. Imajmo na umu da dolazimo u dodir s Onim o kojem ovisi svaki blagoslov, s Onim koji čita svaku misao srca, svaku pobudu uma.
Apostol Pavao imao je poseban zadatak koji je morao iznijeti svojoj braći u Korintu. U Jeruzalemu je vladala glad i učenici su odlučili, “svaki prema svojim mogućnostima — poslati pomoć braći u Judeji” (Djela 11,29). Objavili su ovu potrebu po crkvama očekujući neku manju svotu kao pomoć svetima u nevolji; u molitvi su ovu potrebu iznijeli i Gospodinu.
Međutim, vjernici u Makedoniji, pokrenuti Božjim Duhom, prvo su same sebe potpuno posvetili Bogu, a onda dali sve što su imali. Smatrali su prednošću da tako izraze svoje pouzdanje u Boga. Makedonski vjernici bili su siromašni, ali ih nije bilo potrebno nagovarati da daju. Radovali su se što će moći prinijeti svoja sredstva. Sami su došli i dali svoj prilog u svojoj kršćanskoj jednostavnosti, poštenju i ljubavi prema braći odričući se hrane i odjeće u slučajevima kada nisu imali novca.
I kada su ih apostoli upozoravali da više ne daju, oni su ih molili da prime njihov dar i da ga odnesu ugroženim svetima. Ovo samoodricanje i požrtvovnost daleko je nadmašila Pavlovo očekivanje i on je pun zahvalnosti, ohrabrivši se njihovim primjerom, u poslanici pozvao Tita da pokrene crkvu u Korintu da učini isto dobro djelo.
“Zato smo zamolili Tita da, kao što je prije započeo, tako i dovrši među vama i ovo djelo milosrđa. Dakle, kako se u svemu ističete — u vjeri, u govoru, u priznanju, u svakovrsnoj revnosti i u ljubavi prema nama — istaknite se i u ovom djelu milosrđa!” (2. Korinćanima 8,7)
Ovaj pokret među Makedoncima bio je Bogom nadahnut da i u korintskoj crkvi probudi duh velikodušnosti. (Review and Herald, 15. svibnja 1900.)
